20.05.2004., četvrtak
|
Kako više ikome vjerovati? Znam da gubim vrijeme što opet o njemu pišem retke ove, ali ne mogu protiv osjećaja koji tako često navale. Stalno misli prošlosti lutaju iako prema naprijed gledam, boli i tuge što zbog njega prođoh, najmanje su što sada trebam. Samo pokoji tren davnina u sjećanju je ostao sretan, nakon svega što mi je učinio, ni spomena me nije vrijedan. U meni osta neriješiv misterij: Što je doista među nama bilo, toliko sam mu vjerovala, a on me iznevjerio. Tvrdio je da me volio, al' znam da to ljubav nije bila, teško se bilo pomiriti s time i zbog toga sam puno propatila. Visoko, u nebu dalekom, opijena od iluzija, s druge strane stvarnosti moja je duša živjela. Kad sam saznala da me prevario moj strah je postao stvaran, ali kad čvrsto odlučila: iz mog je srca izbrisan! (da bar!) Napokon ga iz sebe izbacih, u srcu i životu osta velika praznina, tešku misiju svoju stvarih i sada za novu ljubav mjesta ima. Ponovno sam puna života i snage i želje neke druge otkriti, no nakon svega što sam prošla, KAKO VIŠE IKOME VJEROVATI? |
14.05.2004., petak
|
Da bismo postigli nešto veliko ne smijemo samo djelovati nego i sanjati, ne samo planirati nego i VJEROVATI! Ne trebaš hodati po vodi, ne moraš biti bolji od drugih, nemaš ništa više od onog što svi imaju, ali ono što čini razliku djela su kojima kod drugih ostavljaš svoj trag... ''SVIJET MIJENJAJU ONI KOJI SE USUDE RAZMIŠLJATI DRUGAČIJE'' |
Sretno u bijeli svijet!
|
Cijeli je tjedan totalna ludnica u školi! Naši voljeni, a neki i ne tako voljeni maturanti odlaze i zato slave. Cijela je škola u nekoj euforiji od svega, a učionice smrde po alkoholu, ali može se preživjeti! Profesori savjetuju da kad već loču, neka nije tako jeftino, da piju nešto ukusnije, kako bi ostalima bilo ugodnije disati. A tko bi trošio pare na skupu cugu?! Nakon par čaša, nekim i boca, više se i ne razlikuje. Pred svima njima su sad velike i važne odluke, koje su vjerojatno već donijeli, a sad samo ostaju pitanja hoće li se ikada pokajat ili će si biti zahvalni. Neki idu na faks, neki odmah u poslovne vode, a neki će možda i u bračne vode. Ali dok jure, skaču i plešu po školi, takve su im stvari na kraj pameti. Misle samo jedni na druge, pomirdbe s onima kojima su se kačili tokom godine i sl. Luduju jer neće više podnosit taj školski teror. A mi… mi mlađi gledamo i razmišljamo o sebi u njihovim godinama. Pred nama je još neko vrijeme 'crnčenja' i slušanja jednih te istih upozorenja, prijetnji na ponašanje i druge već napamet neučene fraze. Ajme, kakvi ćemo li tek mi biti? Još gori, luđi…iza sebe ćemo ostaviti puno više shitova nego oni, sigurno. U nama još ipak čuče mali prokleti strahovi od te budućnosti i odlukama. Sigurni smo dok znamo da nam je školska klupa jedina obveza, ali poslije…biti ćemo još djeca, ali morati glumiti ozbiljnost. Ma i oni su svi još djeca, samo malo veća od nas, ali njihov nastup na pozornici koju nazivamo 'svijet', već započinje. Nažalost, ni njihova škola, ni možda budući faks, ne moraju odrediti njihovu uspješnost u budućnosti. Svaka frizerka ili konobar može proći bolje od nekog gimnazijalca ili ekonomista. Važno je biti snalažljiv, boriti se za sebe, raditi što voliš…i imati sreće (para i veze!)! |
13.05.2004., četvrtak
(Voljenom) Liku iz prošlosti...
|
Sjećam se svoje 14. godine i trena kad smo se upoznali… Mogu se sjetiti trena kad sam ga zavoljela, da trena! Kažu da je potrebno neko vrijeme da nekoga zavolimo, ali ja sam ga zavoljela u jednom trenutku! I još se sjećam misli koje su mi tada rotirale kroz glavu! Bilo je to na klupici u parku, nije ovo još jedno romantično naklapanje, već je stvarno bilo tako! I nije slučajno da sam ga tako brzo zavoljela, jer smo poslije toga bili još godinu dana zajedno! A ljubav je postojala i duže! Ili možda postoji još uvijek, to se pitam iz dana u dan, ali odgovora i dalje nema! Srce je zanjemilo i više ne odgovara na takva pitanja! Prvi mi je rekao da me voli, tada vjerojatno nije bila istina, bilo je prerano (pogotovo za muškog), ali kasnije je! Vjerujem da me volio, zapravo znam! Ili ipak lažem sama sebi! Skoro da kažem:''Nije važno!'', ali ne mogu jer je, jako je važno, ta osoba je promijenila moj život iz korijena! I svaki njegov postupak, dobar ili loš, stvarao je drugu mene! Proživjela sam uz njega milijun predivnih trenutaka, ali čemu to, kad usporedim sa događajima poslije? Znam da sve što je lijepo kratko traje, ali zašto se onda moralo dogoditi! I znam da se sve događa s razlogom, možda zato da naučim sve što sam naučila, možda da se promijenim! Ali ta me životna škola očito preskupo stajala, a nisam ju ni tražila! Bila je to moja, a i njegova, prva prava ljubav! Proklete prve ljubavi! Zašto se nikada ne zaboravljaju? A možda ni prebole!? S njim je toliko toga bilo 'po prvi put'! Bio je to prvi dečko zbog kojeg sam ponekad pobjegla s nastave, prvi kod kojeg sam bila, prvi koji je bio kod mene, u mome krevetu (najgore je što me vlastiti krevet podsjeća na njega), prvi koji mi je napisao pjesmu, dvije! Bio mi je prvi u svim sličnim slatkim sitnicama! Razmjenjivala su se tu čak i pisamca, dokaz da i u ovo bezosjećajnoj epohi ima slatkih stvari iz prošlosti! Zaljubljenih fotografija ''milijun'', ali čemu sve to? Samo da bi kasnije toliko boljelo??! Bio mi je i kao brat i najbolji prijatelj! Stalno smo bili zajedno! Riječi ljubavi koje su silazile s njegovih usana hranile su moju dušu! Htjela sam ga uz sebe svakog trena, ali to nije bilo moguće, naravno! Sve što mi se događalo, prvo sam htjela podijeliti s njim! Bio je to prvi koji je upoznao moje starce, ma svi su ga zavoljeli! Ali ne više od mene! Zašto i sada, nakon toliko vremena, u ovoj 17. godini, zaboli srce i teku suze! I znam, da sam još uvijek ja ta koja ga je najviše voljela u ovih njegovih 18 godina života! Mogla bih pisati knjige i knjige o tome koliko sam ga voljela, ali ni tad ne bih dovoljno rekla! Ako me je stvarno toliko volio, kako je tako brzo prestao??? Ali sve to mogu samo nagađati! Zašto je dopustio da ga škola, more i zgodne (ako su bile) Dalmatinke udalje zauvijek od mene??! Zašto mu je daljina i vrijeme bilo prepreka?! Zašto je moja ljubav i tada bila jaka, jača nego ikada? Zašto su ljudi bili zli i lagali? Zašto im je povjerovao? Zašto se promijenio? Zašto me izvrijeđao i ostavio me? A toliko sam ga voljela…Prije mene je bio zavodljivog i povodljivog srca, ako ga je ljubav promijenila, zašto se vratio na staro? Znala sam da više ne mogu s njim, jer previše toga je stalo među nas, ali nisam mogla ni bez njega! Moj je život izgubio smisao, jer svi planovi i ciljevi bili su vezani uz njega i isplanirani zajedno s njim! Imali smo slatku viziju zajedničke budućnosti, zašto je odustao od toga? Htjela sam prekinuti svoj život, jer mi se nije dalo tražiti novi smisao i bila sam suviše shrvana. Nekoliko dana nisam išla u školu, nisam mogla ništa, samo sam plakala i tražila pomoć! Trebala sam pomoć, bilo koga, samo da mi pomogne, ili da promijenim život ili da mi ga magijom vrati na staro! Izgubila sam vjeru u Boga, po prvi puta iskreno! A da bih u školi bila smirena, morala sam piti tablete za smirenje, nije da se sramim toga, puno su mi pomogle! Roditelji su bili uz mene više nego ikad i shvatila sam koliko ih prije nisam dovoljno cijenila, ali odužit ću im se za sve! Širi krug obitelji bio je uz mene, moje frendice, nepoznati likovi s neta i drugi. Telefon je stalno zvonio kako bi provjerili kako sam. O mojoj se patnji prilično pročulo, ali nema veze, jer sam zbog toga upoznala mnoge nove i dobre ljude! Bile su to starije žene koje su prošle u životu sve i svašta, pa su me korisno savjetovale! Ali, nažalost, upoznala sam i one koje ni u 30-im godinama nisu zaboravile ni preboljele svoje prve ljubavi, to baš i nije utješno! Dok sam se ja tako borila protiv same sebe, svojih osjećaja, svoje patnje, on se nezaboravno provodio i uživao. Živim u malom gradu u kojem se sve sazna, pa tako i njegova nova ljubavna iskustva! Kroz kratko vrijeme, bio je s hrpom cura, a ja sam si iz dana u dan trovala srce i dušu razmišljajući o tome! Ali poruke su se u međuvremenu ipak slale! Tražio je da mu oprostim, ali ne u smislu da se vratim, već samo da oprostim, a ja nisam mogla, ni dan danas nisam, niti sam htjela! Ali sad želim, jer ako oprostim, manje će boljeti, ali ne mogu! Samo sam ga vrijeđala. Prvi puta sam u životu prošla s 4, nije to tako strašno, a onda mi ocjene i budućnost nisu ni malo značile! Tek nakon par mjeseci uspjela sam i ja završiti s jednim dečkom, on mi je puno pomogao i pokazao da vrijedim i da ne trošim život na patnju! Iza njega je također bilo jedno bolno ljubavno iskustvo! I onda jednom prilikom dopisivanja s bivšim, saznala sam da ipak još nešto osjeća, napisao je da me još voli, ali bio je pod utjecajem alkohola, pa vjerojatno i nije bilo iskreno… Ali i to je boljelo! Onda je došla Nova Godina, na dočeku smo se sreli, u jednom discu, a ja sam naravno plakala (mjesecima sam plakala na svakom izlasku, svaki vikend, pod nastavom…), bez riječi smo se zagrlili i on je samo ponavljao da ne plačem. Gušila sam se u suzama, ubijali su me osjećaji koji su me prožimali! Biti u njegovom zagrljaju nakon toliko vremena, bio je predivan osjećaj, ali tako bolan! Borila sam se protiv želje da se poljubimo, ali ipak sam popustila i nije mi žao, a trebalo bi mi biti! Bio je to posljednji put da smo bili zajedno! Ja sam otišla s jednim drugim, a i on s drugom, a narednih dana s deset drugih…i još je ponekad pao koji sms, ali sada više ni to. Sada sam se potpuno promijenila i bojim se da više nikog neću voljeti tako jako, a možda uopće. Sada sam jača i znam puno više toga o životu, shvaćam više, ali znam da sam kao mala imala potpuno krivu viziju o životu. U prosjeku sam sretna i zadovoljna, jer si tako činim, ali pogledi raznoraznih plišanih medeka sa polica s natpisom ''volim te'' uvijek iznova zabole, sve su fotografije spremljene daleko od očiju, ali čemu, kad ionako njega viđam svaki dan? Prolazimo jedno pored drugog kao potpuni stranci, bez pozdrava, nakon tolike ljubavi… Pjesme najviše ubediraju, neke mi je pjevao, neke smo nazivali svojima, neke smo zajedno obožavali… a sada tako rastuže. I znam da sada nije onaj što je bio prije, znam da je sada druga osoba, kao i ja, ima drugi život, drugu curu… a ja to samo promatram i borim se protiv negativnih osjećaja i misli… Žao mi je što snovi iz prošlosti nikada neće biti ostvareni, žao mi je što je odustao od svojih privatnih snova koje je prije sanjao… ali meni to više nije važno, nemam više ništa s njim, samo djelić prošlosti…I uspomenu da sam nekad bila njegova Malena! |
12.05.2004., srijeda
Don't worry, BE HAPPY!
|
Danas sam u više navrata imala priliku vidjeti kako se ljudi živciraju… UZALUD! Tako sam prije i ja, ali kad su mi se dogodile neke stvari u životu, shvatila sam da je žalosno gubiti živce na gluposti! A i znam da ako ih izgubim, neću moći u trgovinu po njih! Tipičan uzrok živciranje kod teenagera je škola! ''Štreberi'' se živciraju kada dobiju četvorku, za njih je to smak svijeta, ako slučajno ne odgovore točno na jedan odgovor u testu! Takva sam bila i ja, ali više nisam! Žali Bože trošenja živaca! Nemaš puno koristi ako imaš sve petice, a nekoliko četvorki, pa čak i jedinica, ne može štetiti! Dapače, trebaju nekad dobiti i loše ocjene, jer ako naviknu da svaki njihov trud bude nagrađen, teže će se miriti sa situacijama kada unatoč svom trudu, neće postići što su željeli. Shvatila sam da se ne vrijedi živcirati danima unaprijed oko nekog testa, jer nikad ne znaš što se može dogoditi da bude odgođen! Dovoljno je koji dan prije proučiti ili se snaći! Definitivno je SNALAŽLJIVOST IZNAD MARLJIVOSTI! ''Štreberi'' se uvijek bune kada ovi ''kojima se ne da učiti'' prođu jednako dobro kao i oni. Ali tko im je kriv? Neka se i oni snađu! U životu treba biti snalažljiv! Netko može imati ''svu pamet'' svijeta, pa ju ne znati iskoristiti, dok netko tko nije ultra pametan, može se snaći i skrenuti pažnju na neku drugu svoju vrlinu i dobro ju iskoristiti! Ili čak iskoristiti tuđu pamet! Treba se snaći, samo ne živcirati! Nikad ne možemo znati kakvi nas problemi očekuju u budućnosti za koje zaista treba čuvati živce! Ne znamo se nositi sa stresom, a za 70 % stresa smo sami krivi! Zamaramo se glupostima. Prije sam se zamarala time tko što misli o meni, kakav sam dojam ostavila i sl., a znam da u tome nisam jedina! To je tako nevažno! Važno je na koji način ćemo se postaviti prema svijetu i situacijama i ljudima! Ako kažemo da nam nešto nije važno, onda to od toga trena nije važno, barem nama! Trebamo razlikovati važno od nevažnog, ali malo što je dovoljno važno da bi bilo vrijedno živciranja! Ne vrijedi ni previše promišljati o budućnosti, dobro je imati neku viziju, znati ciljeve, ali ne i planirati, jer je već sutrašnji dan potpuno nepredvidiv i planovi se ne moraju ostvariti! A neostvarenje planova donosi samo razočaranje i onda opet > živciranje! ''Šteberima'': jedna loša ocjena ne znači da ne ćete uspjeti u životu! Zato, ljudi ISKORISTITE SVAKI TRENUTAK, UŽIVAJTE U SVAKOM DANU, PREPUSTITE SE STVARIMA KOJE VAS ČINE SRETNIMA, A ONE NEGATIVNE: NE DOŽIVLJAVAJTE! NE ZAMARAJTE SE GLUPOSTIMA! CARPE DIEM! P.S. Ispričavam se odličnim učenicima koji su se doživjeli pod nazivom ''štreberi'', > tako sam nazvala one kojima je zakon imati sve petice i koji se time previše opterećuju, ali ne one koji redovito uče i ne brine ih koja loša ocjena! (i još ovo: nisu važne ocjene, važno je znanje!) U ovom čudnom, pomalo nestvarnom svijetu, treba znati ostati svoj, živjeti u skladu s trendovima, užurbano, stresno, svakodnevno se nositi s raznim iskušenjima, a opet ostati i biti čovjek dostojan svoga imena. To podrazumijeva znati u svakom času posložiti stvari na svoje mjesto, naći prioritete, a istovremeno slušati i svoje srce. |
U pravo vrijeme...
|
Hey people! Slučajno sam naletjela na ove blogove i moram imati i ja svoj! :) Već se neko vrijeme prisiljavam ponovno voditi dnevnik, kao što sam ga godinama prije iz dana u dan, ali ne mogu se priviknuti! I evo u pravo vrijeme sam naišla na blogove i sada mi to neće biti problem, a toliko je misli i događaja tokom dana koje želim zabilježiti... A i shvatila sam da se više ne mogu nekim osobama povjeravati kao prije... |
| svibanj, 2004 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Carpe diem!
Evo ja ću malo o svojimiskustvima, problemima,
razmišljanjima... : )
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Internet Monitor
Carpe diem!!!
Dohvatite dan, iskoristite svaki trenutak!
Neka vam život bude izniman!!!
Dragi moj čovječe, uzmi si vremena da budeš sretan! TI si čudo koje hoda, jedini nezamijenjiv na zemlji.
Znaš li to? Zašto se ne diviš, ne čudiš, ne raduješ samome sebi i svima drugima oko sebe? Zar si posve ravnodušan i
zar ti ništa ne znači to da živiš, da smiješ živjeti? Da imaš vremena za pjesmu, za ples, vremena da budeš sretan?
Čemu gubiti vrijeme u ludoj jurnjavi za novcem. Čemu nagomilavati brige za sutra i prekosutra? Čemu se prepirati,
dosađivati se, čemu se utapati u besmislenim užicima, čemu spavati dok sunce sja? Mirno si uzmi vremena da budeš sretan!
Vrijeme nije jurnjava između kolijevke i groba, nego mjesto da se smjestiš pod suncem!
Budite kao baklja na nebu, zračeći ljubav i svjetlost.
Zamislite tisuću takvih baklji na nebu,
poput sjajnih zvijezda u dalekim galaksijama
koje možete vidjeti za vedre noći.
Vi imate u sebi istu snagu da zračite ljubav i svjetlo
i trebali biste sjajiti poput zvijezde,
od trenutka kad se probudite ujutro
pa do trenutka kad idete spavati.